субота, 17. април 2010.

Prvi post



Ne znam čemu služe tačno blogovi. Da li kada pišem blog pišem sebe radi ili nekoga ko će eventualno nekim slučajem natrčati na njega i pročitati te na taj način se upoznati sa nečim što sam ja napisao. Upoznaće se najverovatnije pročitavši dve tri rečenice i od tih slučajnih čitalaca možda će se ipak jedan dva izdvojiti koji će uložiti napor da pročitaju sve i verovatno će nastaviti dalje da lutaju blogosferom zaboravivši na napisano istog trenutka. I čemu onda sve to?

Dobro, znam da postoje izuzetni blogeri koji imaju stotine, hiljade čitalaca koji jedva čekaju da se pojavi novi tekst na blogu da bi ga pročitali. Ali to su izuzeci, a mi ostali, mali i smrtni da li uopšte da se laćamo tog posla ili da samo čitamo tih nekoliko blogova koji su izuzeci?

Ne znam. Nisam pametan i zato ću početi da pišem blog pa da vidim na sebi ima li to smisla ili ne.

Onako laički razmišljam trebalo bi da imam temu koju ću da „guram“ kroz blog i neki jasno određen cilj, zadatak – misiju te tako privukao oko bloga istomišljenike te zajednički da nešto sačinimo hvale vredno. To mi je pretpostavka prva, a i logično je da to bude nešto čime se strasno zanimam ili mi je profesija.

Iz prethodno rečenih razloga saopštavam (stvarno kome ja to saopštavam?) ovaj blog će biti posvećen bezbednosti i zdravlju na radu i to posebno onim psihosocijalnim aspektima problematike rada i bezbednosti na radu koji su najmanje do sada bili razmatrani, a vremenom postaju sve aktuelniji nego klasični HTZ pristup. Na primer, stres na poslu, međuljudski odnosi, mobing... Naime, svi se mi susrećemo na poslu sa problemima psihosocijalne prirode ali kako povrede duše nisu tako vidljive mi se neprestano u bezbednosti i zdravlju na radu vraćamo klasičnim fizičkim povredama i profesionalnim bolestima koje su lako vidljive. A šta je sa našim dušama koje takođe mogu biti povređene pa i da obole ako radimo u neprijateljskom, nemarnom i surovom okruženju na svojim radnim mestima?

Ovim postom sam odredio svoje ambicije koje imam otvaranjem ovoga bloga i sada preostaje da pišem tekstove, ali voleo bih da komentara bude koliko ako ne i više nego mojih tekstova jer mislim da je tema široka, ali i za dovoljno ljudi zanimljiva.

1 коментар:

  1. Evo, kolega, ja "natrčah" na tvoj blog i dopada mi se tema, jer se i ja patim, pardon - bavim istom problematikom. Treba o tome blogovati i nadati se da ćemo kad tad dogurati do nekog nivoa na kome će svest ljudi biti zadovoljavajuća, da se ne bi sve svodilo na povrede na poslu...

    ОдговориИзбриши